U svetu gde smo svakim danom izloženi sve agresivnijim oblicima prinude raznih vrsta od strane svetskih režima, često okupirani jednim gorućim “problemom”, od stabala ne vidimo šumu. Pitanje svih pitanja danas postalo je očuvanje osnovnih ličnih sloboda pojedinca. Od 70-ih i 80-ih godina 20. veka, kada je stepen ličnih sloboda na planeti dostigao kulminaciju, imamo jasan trend njihovog opadanja i ograničavanja pod raznim trivijalnim izgovorima (koji se medijski vrlo dramatično predstavljaju), što je dostiglo vrhunac aktuelnom plandemijom.
Zato bi bilo pogrešno baviti se pojedinačnim pitanjima koja se veštački konstruišu kako bi zaokupila našu pažnju. Pokušajmo da sagledamo šumu naše lične suverenosti, koja se svakim danom sve više krči.
Ne smemo nasedati na tezu kako se moramo odreći ličnih sloboda zarad nekakvog “višeg društvenog interesa” (bio on medicinske, klimatsko-ekološke ili neke druge prirode), a još manje smemo prihvatati etiketu egoizma koji nam se imputira kada to odbijamo. Ludilo kolektivizma, u kojem pravila određuje neka nedodirljiva elita, koja svoje odluke pravda nekakvim pseudo-naučnim razlozima, kao svesna, kritička, misleća bića, moramo u potpunosti odbaciti. Jedino tako možemo izbeći da budemo uvučeni u njihov lavirint jalovog dokazivanja ko je u pravu i gubljenja neograničene količine vremena i energije da opovrgavamo kroz medije agresivno plasirane propagandne teze, koje nam sistem jednostavno neće dozvoliti da opovrgnemo.
Umesto toga, moramo insistirati na potpunom redefinisanju društvenih vrednosti po libertarijanskom modelu. Kao vrhovni ideal, umesto poslušnosti sistemu, na pijedestal mora doći lična suverenost pojedinca. Naše pravo da slobodno, na osnovu sopstvenih vrednosnih merila, znanja i moralnih postulata, donosimo odluke o svim aspektima svojih života, jednostavno ne sme biti dovedeno u pitanje. Naša apsolutna sloboda kretanja takođe. Sistemu se jasno mora staviti do znanja da je svaki vid represije u cilju uskraćivanja tih naših prava neprihvatljiv, kakve god izgovore za to smišljali.
Zato otpor aktuelnom naletu fašizma u svetu mora biti upravo na taj način artikulisan. Ka jednoj potpunoj redefiniciji odnosa u društvu, ka jednom novom “društvenom ugovoru”, a ne ka nekom prosjačenju za neke sitne, kozmetičke ustupke od strane represivnih režima. Bez kompromisa, do pobede. Šta mi sa svojim životima radimo nikoga se ne tiče, osim nas samih.