Kada sam bio mlađi previše sam idealistički posmatrao svet. Bio sam ubeđen da ljudi imaju mnogo više slobode nego što je zaista imaju. Nisam video nevidljive niti uslovljavanja i kontrole ljudi, kojima je naša svakodnevica protkana kao kakva paukova mreža. Nisam razumeo sve ono od čega su ljudi ovisni. Nisam razumeo njihove strahove. Kretao sam se kroz ovaj svet kao što neka pčela ide s cveta na cvet, bez previše svesti o tome kako ljudi posmatraju moju različitost, i kako me sistem vidi. Vremenom su se čula i intuicija malo razradili, postao sam svesniji svog okruženja i sopstvene pozicije u njemu, i počeo sam da primećujem tanane reakcije ljudske psihe “između redova”.
Robovi sistema
Skoro svi stanovnici ove planete su robovi sistema. Neki su se, doduše, izborili da budu robovi od poverenja, čija se lojalnost ne dovodi u pitanje i kojima je dato da kontrolišu i disciplinuju obične robove. Barem dok ne naprave neku grešku koja će poništiti taj njihov status robova od poverenja.
Robovi od poverenja su podeljeni u kategorije, i svaka kategorija je distinktivno uniformisana, kako bi običnim robovima već na prvi pogled bilo jasno kojoj kategoriji ovi pripadaju i kakav servilni stav prema njima treba zauzeti, odnosno koliko ih se plašiti. Tako su, na primer, neki šumari, neki ratnici, neki kerberi, neki kadije, neki haračlije, a neki dželati. I još gomila sitnih i manje bitnih kerića koja im se muva između nogu i kevće na mase.
Nijedan rob od poverenja nije svestan svoje ništavnosti, zamenjivosti i podređenog položaja. Pokušaj skretanja pažnje na to u njima će samo izazvati bes i želju za osvetom. Štaviše, oni su ponosni što su zupčanik u mehanizmu, ubeđeni u sopstvenu važnost i bitnost “posla” koji im je sistem poverio da obavljaju. I upravo zbog toga, njihova lojalnost sistemu i spremnost da surovo kinje obične robove je bezgranična. Na njihovu ljudskost, logiku, moralne principe, ne treba računati. Jer, oni su zapravo isprogramirani biološki roboti, čija lojalnost gospodaru ne može biti dovedena u pitanje.
Okean nepoverenja
Iz vizure sistema, svaki rob se u svakom trenutku nalazi na određenom mestu sa nekom svrhom. I ta svrha se mora ustanoviti, ukoliko nije već na prvi pogled jasna. Krećući se svetom kao Homo silvaticus, moja svrha uglavnom nikada nikome nije jasna. A robovi od poverenja naročito osećaju kao svoj zadatak da je ustanove. Ali, kako ustanoviti nešto što često ni sam ne znam? Kako nekome beznadežno šabloniziranog toka svesti objasniti da si nekamo došao da otkriješ zašto si tu? Da si jednostavno došao prateći svoju intuiciju? Da nisi tu kako bi mu nešto ukrao, stekao za sebe neku korist, podrivao sistem ili realizovao bilo kakav pakleni plan?
To je nešto što će roba od poverenja prosto dovesti do ludila. CPU u njegovoj glavi će početi da se pregreva od nemogućnosti da reši jednačinu. On je tu sa tačno određenim zadatkom, i ne može da shvati da neko može biti tu bez razloga. Poput srndaća, vepra ili vuka, koji su tu isto bez razloga. Zato što su živi. Zato što prate svoje instinkte. On jednostavno mora da uspe da te strpa u neku fasciklu u svojoj aplikaciji. Lovac (ili lovokradica). Šumokradica (imaš motorku, sumnjiv si). Planinar (ah, ti dokoni, zaludni likovi što bez razloga idu na vrhove planina). Operativac Službe na zadatku (tu već sledi duboki naklon i nemešanje, jer si u hijerarhiji robova iznad njega). Pastir (ne ličiš baš, a i gde ti je stado?). Špijun (posebno ako još izvadiš dron). Berač pečuraka (da vidimo koliko si nabrao). Tragač za zakopanim blagom (naročito popularno u Srbiji). Ali kako možeš da nisi ništa? To ne postoji! I da si tu bez neke konkretne namere, samo da bi zurio u lelujanje krošnji i slušao žubor potoka? Mora da si lud!
I tako, u čoporu hijerarhijski poređanih robova, biti Slobodan Čovek je najteže. Zato se najbolje osećam tamo gde robova nema. Gde su samo pomenuti veprovi, srndaći i vuci. Ponekad, kada mi neki od njih doluta s one strane logorske vatre, imam utisak da me oni bolje razumeju od makar i najinteligentnijeg Homo sapiensa.